Vukić: U Jasenovcu je stradalo između 700 i 1600 ljudi, no to nije konačna brojka

Igor Vukić, istraživač logora Jasenovac, novinar, politolog i publicist, nedavno je objavio svoju treću knjigu o tom radnom logoru. Prva nosi naslov „Radni logor Jasenovac“, druga „Jasenovac iz dana u dan. Kronologija“, a posljednja – „Povijest brojeva o Jasenovcu“. U svom posljednjem djelu zaključio je da je u radnom logoru Jasenovac stradalo između 700 i 1600 ljudi, što je poprilično odstupanje od službene brojke Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac koja donosi popis s imenima i podacima za 83.145 žrtava. Međutim, dodaje kako istraživanje nije gotovo, što znači i da spomenuta brojka nije konačna.

Predsjednik Savjeta JUSP-a Jasenovac je Franjo Habulin, predsjednik komunističke udruge SABA RH

Vukićevo istraživanje temelji se prvenstveno na dokumentima pohranjenim u Hrvatskom državnom arhivu (HDA) u Zagrebu i Državnom arhivu Srbije u Beogradu. Koristio se i objavljenim znanstvenim i stručnim izvorima: knjigama, znanstvenim člancima te u konačnici memoarima i periodikom.

Vukić: Jasenovac je bio radni logor u kojem nije bilo masovnih, serijskih ubojstava

 U pogovoru knjige Vukić iznosi zaključak: „U Jasenovcu je smrtno stradalo između 700 i 1600 ljudi, ali to nisu konačni brojevi“.

Vukić piše kako se pod žrtve Jasenovca pribrojavaju i one iz logora Stara Gradiška, te Lepoglava u koju su zadnje ratne godine preseljavani logoraši iz Stare Gradiške i Jasenovca.

„Iz izvornih logorskih dokumenata, iz sudskih spisa koji se odnose na suđenja bivšim dužnosnicima u logoru, iz zapisa posjetitelja koji su obilazili logor (novinari, diplomati, vojne osobe, predstavnik Međunarodnog odbora Crvenog križa i drugi), dokumenata partizanskih postrojbi koje su se nalazile u blizini logora pa i izjava bivših zatočenika i njihovih dopisnica što su ih slali rođacima i prijateljima i dobivali ih od njih te različitih fotografija (osobito snimljenih iz zraka), nepristrani promatrač može relativno lako doći do zaključka da je Jasenovac bio mjesto internacije i radni logor (zatvor s prisilnim radom), u kojem nije bilo masovnih, serijskih ubojstava“, piše Vukić.

Nadalje, Vukić piše kako se već deset godina intenzivno bavi istraživanjem logora. O njemu je pročitao gotovo sve napisane knjige, pregledao tisuće dokumenata Zemaljske komisije za ratne zločine za Hrvatsku, pročitao tisuće drugih dokumenata u HDA, prikupio stotine dokumenata iz hrvatskih regionalnih arhiva, pa i iz onih u Beogradu.

Hrvoje Klasić i ravnatelj Spomen-područja Jasenovac uzvratili udarac „revizionistima“ i „negacionistima“

Vukić: Kaznom strijeljanja kažnjavani su i ustaše

 Život se u Jasenovcu mogao izgubiti iz sljedećih razloga, piše Vukić: „u nekoj od odmazdi za kršenje logorskih pravila (osobito za bijeg ili pokušaj bijega), a represalije su bile oštrije ako je pri bijegu bio ubijen ili ozlijeđen neki od stražara. Zatočenici su pri dolasku upozoreni da će se bijeg najstrože kažnjavati. Bilo je i strijeljanja za događaje izvan logora prema zapovijedima koje su stizale iz Zagreba. U takvim je represalijama strijeljano po 5, 10, 15, a u rjeđim slučajevima (uglavnom na početku postojanja logora 1941., oko 25 ljudi). U 1944. je nakon dugog zatišja bilo obješeno 20 zatočenika (mahom članova komunističkog logorskog odbora), jer je uprava zaključila da su planirali bijeg i prikupljali oružje. Nova istraživanja pokazat će koliko je bilo takvih slučajeva“.

Također, zanimljiva je i činjenica da su kaznom strijeljanja kažnjavani i ustaše: „Skupina od njih deset osuđena je na smrt u zimu 1941. zbog toga što su pljačkali logoraše i stanovnike okolnih sela“. Pojedinačna kažnjavanja ustaša smrću događala su se gotovo cijelo vrijeme postojanja logora, tvrdi Vukić.

Zatim, „umiralo se od raznih ratnih bolesti – tifusa, dizenterije (primjerice, djeca u Staroj Gradiški i prihvatnim centrima u Mlaki i Jablancu prije no što su odvezena na liječenje u prihvatilišta i bolnice u Sisku, Jastrebarskom, Zagrebu i Bjelovaru). No, relativno brzo je organizirana sanitetska služba, a od 1942. u Jasenovcu djeluje i relativno dobro opremljena bolnica“.

Goldsteinova bajka o drobilici kostiju iz Jasenovca

'Ne treba se bojati istraživanja'

 U poslijeratnim intenzivnim terenskim istraživanjima pronađeno je nešto manje od 500 posmrtnih ostataka u Jasenovcu te na području Gradine, na desnoj obali Save. Još oko 220 leševa otkopano je i identificirano u blizini Stare Gradiške. Među njima, tvrdi Vukić, ima i žrtava Križnog puta. Potom se Vukić poziva i na istraživanje Romana Leljaka koji je došao do brojke od 1300 do 1600 žrtava.  

„Ovdje se još jednom ograđujem od svih ovih brojeva, i ne smatram ih konačnim, jer je riječ o procjenama. Ni jedna od tih procjena nije ovdje donesena zbog političkih razloga ili dobitaka. Riječ je o traganju za činjenicama na temelju provjerljivih izvora“. Vukić kao rješenje vidi nastavak istraživanja: „Ne treba se bojati istraživanja i u to bi se morali upustiti i povijesni instituti ili istraživačke skupine sa snažnom financijskom podrškom“.

Vukić je ujedno i predsjednik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Godine 2015. s Vladimirom Horvatom, Blankom Matković i Stipom Pilićem objavio je knjigu „Jasenovački logori – istraživanja“. S logorom u Jasenovcu Vukića povezuje i obiteljska povijest. Njegova obitelj po ocu potječe iz srpsko-pravoslavnog sela Gradine, koje se nalazi s druge strane Save, nasuprot jasenovačkog logora. Poslije bitke na Kozari u ljeto 1942., zbjega i predaje hrvatskim vojnicima, taj dio obitelji prošao je kroz Jasenovac, a zatim je kao i mnogi drugi zarobljenici i izbjeglice preseljen u Slavoniju, u Pakračku Poljanu, piše o njemu u posljednjoj knjizi.

Hrvoje Klasić za „24 sata“ pita se zašto još nitko nije završio u zatvoru ili bio kažnjen zbog „negiranja genocida“ u Jasenovcu